Balkan-express

LAŽNA ZORA GLOBALIZACIJE

Raz-govor o bitnom jest dijalog živog sa živim. Ovaj raz-govor tražio je vrstan novinar "Dela" Ljubljana, Nikica Mihaljević. Da on nije pitao što je pitao ovoga raz-govora o bitnom nikad ne bi bilo. Raz-govor je nastavak dijaloga iz 1978. godine, povodom kojega je jedan od urednika "Dela", Boris Jež, u 1990. godini u "Delu" - sobotna priloga, komentirao ono o čemu se razgovaralo 70-tih godina s istim sugovornikom (Slavkom Kulićem) kao Prometeju otpora besmislu, bez namjera da uspije zaustaviti nasilje, na tlu bivše Jugoslavije, na Balkanu (predviđanje raspada Jugoslavije u krvi). "Delo" Ljubljana, od 19. maja 1990. godine str. 17. "Sobotna priloga" - slovenska "realpolitika", autor Boris Jež, piše: "Nekaj pa se zdi gotovo" interesne meje pri Slavonskem Brodu, o kateri je govoril Kulić, ne bo več. Pravzaprav smo čisto prepričani o tem?

Dijalog o nacizmu i globalizaciji - suvremenim oblicima nasilja u svijetu (vojnim i nevojnim sredstvima) imao sam s gospodinom Eduardom Čalićem, Salzburg, Austrija (o nacizmu) generalnim tajnikom Svjetskoga Komiteta za istraživanje uzroka i posljedica II Svjetskog rata i gospođom Nelly A. Chadirat, generalnom tajnicom Međunarodne unije antifašističkih boraca i progonstva, Paris, Francuska (o globalizaciji). Osvješćivanje ljudske vrste, preduvjet je zaustavljanja nasilja koje se nudi svijetu kao oblik razvoja. Dijalog o Dijalogu iz 1998. godine objavljen je u časopisu Matice Hrvatske, "Hrvatska revija", XLIX /svezak/ 4. prosinac 1999. godine, u lipnju 2000. godine, 3 godine poslije razgovora.



Separat iz "Hrvatske revije" pod naslovom "Osvijetlite nevidljivu ruku", str. 893, tiskan je u srpnju 2000. na zahtjev čitalaca "Hrvatske revije" u Hrvatskoj i inozemstvu.






Vrijeme je (kao stanje ljudske svijesti) potvrda onoga što se dogodilo i događa u stvarnosti nekog društva i svijeta. Sugovornici su i ovoga dijaloga izloženi vremenu kao svjedoku i provjeri izrečenog o ozbiljnim upozorenjima problema nasilja atrakcijskih sila (vojnim i nevojnim sredstvima) u ime demokracije kao lažne zore budućnosti. Nasilje razara život na planetu Zemlja. Nasilje ne proizvodi razvoj i demokraciju. Takva demokracija pretvara čovječanstvo u kolektivnog idiota, mediokritete. Takvo poimanje demokracije zadržava ljudsku vrstu, čovječanstvo u pretpovijesti ljudskoće zadržavajući kulture i civilizacijske oblike kao sredstva zarobljenosti Homo Sapiens Sapiensa u životinjskom svijetu, u oklopu svijesti, poslušnosti i mediokritetstvu. Mediokritetstvo zadobiva prostor važećeg, poželjnog (srednja pamet koja je određena fiziologijom) u zadovoljavanju potreba.

Ono je nekada bilo predmet prezira, a danas svijet i društvo pretvara u kolektivnog idiota. Danas nam Dostojevski nije potreban da o tome piše. Mediokritetstvo - podložnost sili i nasilju postaje vrlina, a osrednjost kroz toleranciju nasilja, poželjna kao stanje ljudske svijesti. Osrednjost postaje kriterij ponašanja većine jer osigurava političku stabilnost režima suvremenih oblika civilizacije (društva i država, paktova itd.). Mediokritetstvo i osrednjost osigurava egzistenciju iako na sve nižoj razini postojanja u tihom propadanju, u besmislu života u kojem je svatko svakom raspoloživ zbog neke korisnosti do konačne potrošenosti (kapital-odnos).



Osrednjost je postala kultura koja oslobađa svaku potencijalnost razvoja uma za boljim, drukčijim, slobodnijim, stvaralačkim ponašanjem. Mapa uma je pod represijom. Osrednjost i mediokritetstvo su postali, osim kulture ponašanja, i ljudsko pravo kao oblik obrane od bilo kakve promjene, osim one koja se uvjetuje s naslova moćnih, prava moćnijih prema bespomoćnima u interesu stabilnosti režima i propadanju života. Ta osrednjost i mediokritetstvo, iz svoje socijalne psihologije preko marketinga političke psihologije, bira sebi vođu, za sebe, spram sebe, kao umjetnost mogućeg pomoću politike kao eksponenta stvarnosti. Stvarnost u kojem nasilje uređuje odnose za život ne traži Prometeje otpora besmislu. Oni će ionako biti poraženi silom uz podršku mediokriteta koji ga okružuju. Oni su uvijek bili voljni izvršioci nasilja za ubogu, nagradu ili bez nje, prema onima koji hoće drukčije, koji pružaju otpor besmislu, nasilju.





Usprkos tome, i u ovoj stvarnosti pišti glas Prometeja s naslova ozbiljnog dijaloga o nasilju koje razara život na Zemlji po zakonima sile. Institucije sile i nasilja traže nova članstva koja postaju instrumenti nasilja po pravu jačeg i moćnijeg (globalizacija) u traženju svega što je utrživo bez prava suprotstavljanja jačem i moćnijem, bez prava na opstojanje u različitosti. Istost s naslova, prava jačeg i moćnijeg potire sve što pruža otpor; tradicionalno, nacionalno i socijalno pretvarajući sve u istost uvjetovanu nasiljem (vojnim i civilnim). Moramo osvijestiti sebe, jer svijet može opstati u različitosti, a ne u istosti (totalitarizmu).



Usprkos snazi atrakcijskih sila, repuzijske sile iznjedruju po kojega Ahmeda Nuridina-Meše Selimovića, koji upozorava da se očovječavanje ne može spriječiti, ubiti, da se suvremeni neoliberalizam, ne obznani kao neodarvinizam, u ime opstojanja po zakonima i pravima jačeg, kao pravilima životne igre. Igre u kojoj umni Nuridini bivaju izopćeni, osuđeni, neprihvaćeni i nerazumljeni od osrednjosti i mediokritetstva, koje uživa u redu po pravilima nasilja.



Dostojanstven život i smrt kao da i nisu poželjni. Poraz i smrt su zakonitost svima koji pružaju otpor nasilju kao prihvaćenoj zbilji života. Čovjek nasilja jest nešto jer on ne vrijedi ako je izvan toga u nekoj slobodi, s nekim otporom tom besmislu - nasilju. Umnost i senzibilnost nisu vrijednosti u nasilju, već poslušnost. Slom lijevog totalitarizma ne daje prostor desnom totalitarizmu - neimperijalizmu. Oslobađanje Homo Sapiens Sapiensa od pretpovijesti ljudskoće je neminovnost, a ne nužnost života u njoj. XXI stoljeće je zadano kumulativom nasilja XX stoljeća, stolječem nasilja s naslova zlouporabe znanja.







Urbani cinizam sile nije nužan jer on ubija ljudskoću. Ljudskoća se mora javno braniti jer je ona dovedena u pitanje od sile i nasilja manjine spram većine ljudske vrste - čovječanstva. Čovječnost se ne smije napustiti kao ljudska orijentacija, usprkos količini nasilja nad životom. Otkrivanje se ljudskoga genoma ne smije zloupotrijebiti jer bi to bila tragična podjela - genetski obespravljenih na ljudsko postojanje. Moramo znati htjeti spriječiti nove oblike rasizma, fašizma i nacizma s naslova toga ljudskoga otkrića. To ne smije biti zlouporabljeno protiv čovječnosti za osiromašivanje i izopćavanje genetski manje bogatih. Institucije nasilja educiraju svoje voljne izvršioce širom svijeta, podanike i buduće gubernatore. Takvih ima svugdje po svijetu jer im podaništvo i gubernatorstvo osigurava egzistenciju kroz edukaciju za koncepciju nasilja, za institucije i legalnost provođenja nasilja širom svijeta.



Slavko Kulić

International Order of Merits





OSVIJETLITE NEVIDLJIVU RUKU



Razgovor s pof. dr. Slavkom Kulićem

znanstvenim savjetnikom u Ekonomskom

institutu u Zagrebu



Nedavno objavljena knjiga Eduarda Čalića (1910) i Slavka Kulića (1941) Dijalog o nacizmu i globalizaciji (izdavač Adamić, Rijeka, 1998) uz naslov posjeduje još dvije naznake. Prostorna naznaka govori o "nasilju u svijetu", s posebnim motrištem s "Balkana" (navodnici su izvorni). Druga, pak, naznaka, koja bi mogla biti i (sve)vremenska, sugerira "objašnjenje istine o zločinima protiv čovječanstva". Zapravo, riječ je o moralnoj i etičkoj zadaći današnjih intelektualaca, bez obzira u kojoj europskoj ili, uopće, svjetskoj, sredini djelovali: "Moralne i materijalne snage svijeta i Europe" - naglašava Danko Plevnik u predgovoru - "moraju se udruživati protiv nasilja i razaranja života na zemlji obuzdavanjem antropocentrizma s afirmacijom biocentričnog sustava vrijednosti, biofilozofije, bioteorije i biosustava života u prehrambenom lancu. Istinoljubivost kao vrijednost mora pobijediti nasilje, ako joj dademo šansu, jer je ona jedini temelj i vrijednost moguće budućnosti ljudske vrste i živoga svijeta."



Istovrsnim motivom, težnjom k istini, rukovodio se urednik ljubljanskog Dela Boris Jež, kada je na samom početku najnovije erupcije pakla na jugoistoku Europe napisao: "Gdje su ona vremena (sedamdesetih godina - op. N. M.) kada je direktor instituta za geostrateška istraživanja, dr. Slavko Kulić, objašnjavao da je Jugoslavija suštinski razdijeljena na dvije interesne sfere, a granica među njima nalazi se kod Slavonskog Broda, čak su i multinacionalne kompanije poštivale takvu podijeljenost" (Delo, 19. 5. 1990). Nasilje koje je uskoro provalilo izbrisalo je svako normalno ljudsko razmišljanje, pretvarajući jugoistok Europe u kaotičnu zbrku najnižih strasti, ali i zabluda velikog i moćnog svijeta. Najednom, aktivirane su sve strahote i svi užasi za koje smo mislili da su tek elementi sjećanja na neka prošla i mučna vremena. Ipak, bile su to iluzije komotna i ne osobito duboka mišljenja, uspavana mnogim lažnim vrijednostima. Buđenje i suočenje s košmarnom stvarnošću još traje. Napokon, više se ne može izbjegavati da se stvarno i vidi zbilja u koju se gleda. Zato nam je dragocjeno i ovo Čalić-Kulićevo "objašnjenje istine", ali i poticajno da i dalje tragamo.



Vjerujem, gospodine Kuliću, da će i upućeniji čitatelji zastati pred naslovom vaše najnovije knjige i zapitati se što je to što povezuje nacizam i globalizaciju. U državama nastalim nakon raspada Jugoslavije ljudi još jednostrano, površno i neznalački rasuđuju o tim pojmovima. Pokušajmo, ukratko, definirati pojmove (neonacizma) i globalizma u svjetlu spoznaja do kojih ste došli vi, g. Eduard Čalić i ostali vaši sugovornici.



Istina je to što tvrdite. Knjiga Dijalog o nacizmu i globalizaciji napisana je na neuobičajen način, kao dijalog sa sugovornicima sa svjetske scene. Inače, dijalog se ne piše. To je razgovor o bitnom. Piše se onda kada nema sugovornika o onom o čemu je nužan razgovor. Završen je Treći svjetski rat između Zapada i Istoka (1947-1990), okončan je bipolarizam u svijetu u kojem se rat iskazuje kao civilizacija ili je civilizacija rat. S pobjedom Zapada (SAD) došlo je do duboka urušavanja društava Istočne Europe. Istok je mnogo izgubio, a Zapad, zasad, nije još ništa dobio. SSSR je izgubio utrku, a SAD, odnosno države G-7, dobile su rat dugoročnim iscrpljivanjem SSSR-a i istočnoeuropskog bloka. SSSR je doživio poraz. Predajom Demokratske Republike Njemačke Zapadu poraz je i priznao, zahvaljujući Gorbačovu. To Zapad nije nikada u potrebnoj mjeri respektirao. Istodobno, s raspadom Varšavskog saveza i SEV -a, došlo je do razlaza kao izlaza i u SFRJ. Zapad se prerano radovao što su njegova nastojanja uspjela. Srušen je Berlinski zid s Istoka prema Zapadu, tek kad je Zapad sagradio nevidljivi Berlinski zid prema Istoku (ISSO-9000). Europa se rasteretila Varšavskog saveza. To je za Europu dobro. Još bolje bi bilo da se Europa rastereti i NATO-pakta.



Istočnoeuropska su društva razmrvljena i razorena dublje nego što se uopće misli. Ta društva nisu ni svjesna dubine razlaza i posljedica na uspostavljanje bilo kakva načina proizvodnje života. Ta su društva pala duboko u bezdan iz kojeg će teško, mukotrpno i veoma dugo izlaziti. Znači, najgore se još nije dogodilo tim društvima. Kapitalizam se nije dogodio automatski. Preko nevidljivog Berlinskog zida nije se moglo i teško će ga biti preskočiti. To iskustvo ova društva doživljavaju svaki dan sve teže. Ekspanzija kapitalizma sa Zapada prema Istoku obznanjena je s procesom globalizacije, s jednosmjernim kapitalskim procesom od centra prema periferiji, prema diktatu jačeg. Prilagođavanje tom procesu nije osviješteno među pripadnicima društva dogmatskog socijalizma istočne Europe, ali ni u žitelja novonastalih država na tlu bivše Jugoslavije.



Ako je nacizam pokušao u Drugom svjetskom ratu osvojiti svijet oružjem (manumilitarizmom -vojnom rukom), a u tome nije uspio, to ne znači da svijet nije osvojiv na drugi način i drugim sredstvima. Kad su Hitlera pitali tko će biti drugi koji će osvojiti svijet, ako to njemu ne uspije oružjem, on je glatko odgovorio da će to umjesto njega učiniti Amerikanci. Vrijeme mu svakim danom potvrđuje tu sotonsku misao. Hitlerova koncepcija osvajanja svijeta oružjem nije uspjela jer mu se svijet suprotstavio na tezi antifašizma.



Američka koncepcija osvajanja svijeta nametnutim procesom globalizacije-amerikanizacije, s privatizacijom svijeta, zasad nema protivnika ni u vjerskom, ni u nacionalnom. Svi pokreti za humanizacijusvijeta utihnuli su, povukli se pred globalizacijom moćnih država, s koordiniranom akcijom manumilitarizma i manumonetarizma. Osvajanje svijeta monetarno-financijskim oblicima, metodama i sredstvima odvija se vrlo uspješno, bez otpora, barem zasad. Tamo gdje ga ima centri moći uskraćuju financijsku i vojnu pomoć vladama osvojenih država dužničkom doktrinom. Znači, razlike između nacizma i globalizma u osvajanju svijeta od strane jedne sile, jedne države i jedinog monopola moći u biti nema, samo se razlikuju u sredstvima pomoću kojih se to čini. Kao što je Hitler imao dovoljan broj voljnih izvršilaca za oružanu koncepciju, tako i globalizacija ima dosta veoma pripremljenih voljnih izvršilaca posvuda u svijetu. Poznato je da je najnoviji oblik osvajanja svijeta - osvajanje tuđih vlada koje vlast osiguravaju pomoću vojne i financijske moći moćnih kroz interpersonalni savez. Ne vidim problema u američkoj ideologiji osvajanja svijeta, nego u onima koji žele od američke moći živjeti. Zna se da je to američka ideologija.



Uvod u knjigu intonirali ste osnovnom potrebom: osvješćivanjem buđenjem svijesti u ljudi pred opasnostima i nacizma i glokalizma. Zadržimo se dulje kod problema svijesti s nekoliko potpitanja. Može li se svijest "buditi" mimo odlučna utjecaja na uvjete koji je formiraju? Svijestima golema broja ljudi, pa tako i u nas, dominiraju "vrijednosti" i "istine" plasirane putem (poglavito elektronskih) medija; kako se oduprijeti pranju mozgova? Kako "buditi" svijest kada ljudi više nisu kadri prepoznati pravo stanje stvari? Praktičari globalizma ostavljaju barem 80 posto svjetske populacije nepotrebnim viškom u tokovima proizvodnje. Kako ih (za sada) nije moguće uništiti, socijalni mir kupuje se taktikom tittytainmenta (pojam Z. Brzezinskog: kombinacijum omamljujuće zabave i minimalne prehrane (Kroz socijalnu pomoć). Svijest masa pod takvim tretmanom nije viša od one zombija: dakle, čiju svijest, zapravo, treba mjenjati i kako?



Narodi tih razorenih društava imaju države i na tome počivaju. Toga narodi velikog broja manjih društava nisu ili ne žele biti svjesni, nadajući se boljem. Mnogi narodi nisu svjesni da se, zapravo, vodi četvrti svjetski rat, osvajanje svijeta globalizacijom političkih, ekonomskih, pravnih, socijalnih i vojnih odnosa (natoizacija i monetarizacija).



Nazire se novi bipolarizam, prepoznatljiv u G-8 i D-8 (islamske zemlje s Turskom na čelu), što se ne smije zanemarivati u svijesti ljudi širom svijeta. To nije opčinjavanje svijeta pukim frazama globalizacije, to je podređivanje svijeta stvarnim procesima ostvarivanja prava jačeg, moćnijeg, brišući nacionalne granice država širom svijeta. Organizacija ujedinjenih nacija poduprla je procese globalizacije i privatizacije svijeta od strane nekoliko moćnih zapadnih država i tristotinjak najbogatijih obitelji u svijetu. U raspravama na međunarodnim znanstvenim skupovima OUN se prepoznaje kao ministarstva vanjskih poslova zemalja G-8 (ili SAD), a WTO kao najmoćnija multinacionalna kompanija G-7 (ili SAD). Toga svijet nije svjestan. Da je tomu tako, svjedoče zahtjevi brojnih država da se uključe u WTO - svjetsku korporaciju moćnih država koje diktiraju neekvivalentne razmjenske odnose u svijetu, uvjete ulaska u WTO, NATO itd. Težnja je mnogih vlada da uđu u te organizacije, da se pridruže tom interpersonalnom savezu, da svoje države uvedu u piramidu moćnih pa makar bili na periferiji globalnoga sustava liberalnog/ neoliberalnog kapitalizma. Ta je piramida moći, taj savez, taj globalni sustav sve osim liberalan, jer je zapravo vladama i državama sve uvjetovano za ulazak u taj sustav kroz strogi protokol. Te države i narodi manjih država ulaze kao inputi u sustav, sve daju na raspolaganje moćnima, a ne zna se što dobivaju za to, osim da s ulaskom u taj globalni, sustav gube suverenitet, nacionalnost, domaću proizvodnju pod pritiskom konkurencije moćnih. Uistinu, cijene gotovo svega su povoljnije, ali samo do uništenja nacionalne proizvodnje. One će naknadno itekako rasti. Znači, globalizam te slabije pretvara samo u potrošače, a uništava ih kao proizvođače. Zašto? Zato što je nametnuta logika u globalnoj svijesti, kroz uvjete za formiranje svijesti i stvarnih odnosa snagom moćnih u prostoru bespomoćnih, dakle logika da je sve jeftinije i kvalitetnije što donosi proces globalizacije, da ne treba čak ni pomišljati, niti nešto novo izmišljati kada je sve već izmišljeno. To je taj nametnuti sustav koji se smatra težim od nametanja kralja svijetu ili pojedinom društvu. To se plasira u svijest svijeta kroz sve informacije i komunikacije koje i proizvode i određuju svijest svijeta. Osvajanje svijeta procesom mutna i duboko sotonizirana procesa globalizacije utemeljeno je na konceptu viška ljudi, na izbacivanju srednje klase iz procesa rada, ponajprije u društvima koja se osvajaju. Istodobno, svim se društvima nude uvjetovani krediti, omamljujuća zabava, Internet i sloboda komuniciranja sa svijetom, nedostižni za mnoge.



Brzezinski je u pravu kad govori o majmunizaciji svijeta taktikom tittytainmenta. Nije sporno čiju svijest treba razvijati. Valjda onih koji prihvaćaju manipulaciju (majmunizaciju), zombizaciju. Moćni imaju svijest o podređivanju, ali nemaju moralne odgovornosti prema podređivanju svijeta privtizacijom svijeta, bezobzirnošću ostvarivanja profita. Žrtve zlouporabe te moći moraju se osvijestiti da ne budu žrtve iz neznanja o sebi i svijetu, pa i neobzirnosti prema vlastitoj zbilji i budućnosti.



Za razliku od mnoštva "lijevih" i "desnih" znanstvenika vi svoju krucijalnu tezu postavljate vrlo otvoreno, čak - rekao bih - vrlo hrabro: "Ljudska priroda" nije ukroćena ni obuzdana kulturama i civilizacijama kao oblikom poželjna ljudskog utočišta i postojanja. Ljudska priroda proizvodi dramu iz sebe i svoje unutrašnjosti ljudskog bića koje je još na vrlo niskoj razini egocentričnog samoljublja, bića koje je upravljano prisvajačkim principom, a ne stvaralačkim. Više je negoli jasno da je riječ o nužnosti promjene ljudske egocentričke u ljudsku altruističku prirodu, inače će čovjek uništiti vlastitu vrstu. Kako bi se to moglo postići?



Centri moći ostvaruju premoć u toj ljudskoj bespomoćnosti, koristeći tu neosviještenu unutrašnjost, strast trošenja, hranjenja pohlepe, podupirući ono što proizlazi iz egzistencijalizma, egocentričnog samoljublja, tobože opstanka radi, bez obzira što će se dogoditi sa životom njihovih potomaka! Ekstremni antropocentrizam moćnih hrani se slabostima antropocentrizma bespomoćnih, jer su pristali na važeća pravila moćnih da budu na raspoloženje u svemu do konačne potrošenosti (jer jednom se živi i umire). Tome kao da nema kraja, ali ni svijesti o tome u glavama i kulturama sve većeg broja bespomoćnih naroda i država (99,9 posto čovjekove povijesti pripada lovcu sakupljaču, a prisvajački princip bliži mu je od svijesti i nužnosti stvaranja da bi se trošilo). Konvencija OUN-a zlouporabi moći, o čemu sam govorio na Prvom žrtvoslovnom kongresu Hrvatske 1998. godine, kao da ne opstoji u vidokrugu tih podređenih i zlorabljenih naroda. To da je homo sapiens na putu da sebe uvede u proces autodigestije (samoprobave) nije nepoznato, barem onima koji se bave problemima dostojanstvena života i smrti pojedinca i naroda.



Pohlepa moćnih pojedinaca i država hrani se novcem koji se akumulira na prisvajanju izvora širom svijeta (rušenje nacionalnih granica) neekvivalentnim razmjenskim odnosima, sve nižim nadnicama, sve većom nezaposlenosti, sve većim profitom itd. Novac je postao vjera kod svih religija, jer se bez njega ne može održati bitak. Do novca se može doći na tisuću i jedan način. Radom je najteže!



Kad govorimo o potrebi preobražaja ljudske prirode, mi smo još dobrim dijelom na tlu antropocentričkog koncepta prirode, čovjeka i društva. Ali iz vaše Knjige snažno zrači tendencija da se taj koncept napusti i preuzme biocentrični koncept. Međutim, znano mi je koliko je takav zahtjev heretičan u svijetu kojim upravljaju ortodoksni globalisti. Kako vi vidite ishod te sve očitije i sve beskrupuloznije borbe dvaju tabora s dva tako različita koncepta?



Daleko smo od toga da kulturom svladamo, obuzdamo svoju narav. Ljudska vrsta zakopava se u antropocentrizam kapitalizacijom, kroz prisvajanje svega bez obzira na posljedice nasilja nad prirodom (po cijenu patologije živoga i života, pa i po cijenu klimatskih promjena). Posljedica je defektnih ljudskih izuma da su zarobili život na Zemlji u mrežu u kojoj se život steže, guši, umire. To se odnosi na ljude, životinje, praživotinje, biljke, gljive i život superbakterija. Ljudska vrsta postaje prepoznatljiva kao opasna za život na Zemlji, o čemu sam otvoreno progovorio u Dijalogu, razgovarajući s raznim sugovornicima. Zalažem se za bioetiku, za biocentrični sustav vrijednosti, za gospodarstvo koje podupire razvoj života na Zemlji, a ne za ono koje razara život na Zemlji. Mislim da sam u tome izričit i vrlo angažiran na tranziciji vrijednosnog sustava iz antropocentrizma prema biocentričnom sustavu vrijednosti i prehrambenom lancu života. Ortodoksni globalisti - konceptualisti osvajanja svijeta bez otpora - imaju svoje voljne izvršioce, podanike širom svijeta. Istina je da su brojniji od biocentričara i bioetičara. Zasad, jači su, zapaženiji, uvažavaniji i važniji od nas bioetičara.



Ishod života na Zemlji ovisit će o stanju svijesti u svijetu i u pojedinim društvima, o kvaliteti novoga, jer staro prijeti da sa svojim uspjehom uruši, slomi globalni sustav neoliberalnog kapitalizma, koji ni po čemu ne pokazuje da je liberalan, jer je u konstruktu nasilan. Nasilnost prisvajanja urušit će taj sustav, čak i prije negoli mnoge države u svijetu (a 1997. bilo ih je 227) postanu njegove članice. Glavnu ulogu u tome, igraju bankari u doziranu hranjenju pohlepe mnogih koji su ta pravila prihvatili kao izlaz za svoj način bivstvovanja. Oko 90 posto ljudi svijeta su dužnici, a samo 10 posto vjerovnici. To treba 10 puta dnevno emitirati u sredstvima priopćavanja da se svijet osvijesti.



Čak i Ethan Kapstein, direktor washingtonskoga Council of Foreign Relations (CFR) (to je čuveni Savjet za vanjske odnose; osnovan je 1989. godine i bio je, posebno utjecajan na američku vladu da napusti politiku izolacionizma i aktivno se uključi u svjetska zbivanja. Članovi ovog Savjeta ušli su u sve pore američkog političkog života. To su bili vodeći ljudi velikih kompanija, različitih političkih organizacija /uključujući i one ljevičarske/, vlasnici ili financijeri sredstava javnog priopćavanja (uključujući i gigante poput New York Timesa i NBC-a. Članovi C.F.R. su mnogi predsjednici SAD /Hoover, Eisenhower, Nixon, Roosevelt, Kennedy/, američki ministri i članovi američke administracije zabrinuto Konstatira i pita (svibnja 1996): "Svijet se neumoljivo približava jednom od onih tragičnih trenutaka o kojemu će budući povjesničari propitivati zašto nije bilo ništa pravodobno poduzeto, ili ekonomske i političke elite nisu primijetile do kakvih dubokih prijeloma su dovele ekonomske i tehničke promjene? Ili, što ih je spriječilo da poduzmu potrebne mjere kako bi onemogućili globalnu socijalnu krizu? " Imate li dojam da se taj vrhunski globalist, posredno, nudi za spasitelja svijeta? Kako prepoznati perfidne igre mondijalista?



Sustav globalnoga liberalnog kapitalizma ima rješenje za neodlučne, za one koji ne pristaju na pravila igre globalnog igrališta. Jednostavno ih stavlja u izolaciju, pod sankcije. SAD to učinkovito primjenjuje prema neposlušnima. Nije slučajno da u 1998. dvije trećine svijeta drže pod političkim i ekonomskim sankcijama, čija gospodarstva itekako trpe. Najprije se uvjetuje natoizacija, pa tek onda europeizacija. Vojna uniforma, pa tek onda civilni život, putovi su uvjetovanja ulaska u globalni sustav. Nevjerojatno je da tom prtocesu ne pružaju ptpor ljevičarske snage u svijetu, nego nacionalističke, desničarske. Svi koji pružaju otpor na tom nacionalnom planu dobivaju nove nacionalne neprijatelje u podaničkim strukturama kojima upravljaju ti centri moći. Nacionalno mora nestati, pa i sve ono što je temeljeno na nacionalnom. Atrakcijske su sile, zasad, jače od repulzijskih. Internacionalno je postalo snaga, kriterij formiranja svijesti i svijeta, ali se nije razumjelo da to internacionalno ne izražava interese svijeta, nego interese moćnih. Jedina svijetla točka toga mutnoga pojma internacionalizma jest onaj dio internacionalizma vatikanskoga papizma koji je utemeljen ili graniči s filozofijom marksizma, onaj koji je javno iskazao da stoji na strani osiromašenih, obespravljenih, podređenih, onih u agoniji. Uvažavam i takav internacionalizam pod uvjetom da ne bude zlorabljen za refeudalizaciju odnosa, za političko i gospodarsko upletanje crkve u uređivanju socijalnih odnosa. Nadam se da takvo što kršćanski intelektualci neće dopustiti prema ljudima niske razine svijesti, još neosviještenima i neprosvijećenima. To isto vrijedi i kad je ispravan odnos prema hinduizmu, islamu, budizmu, judaizmu itd. Mondijalisti, "internacionalisti", globalisti već su potrošili prvu polovicu 21. stoljeća. Treći milenij u njihovoj svijesti proziva i poziva na još jače nasilje. Ekonomika nasilja sve se više služi novom bojevom glavom, novim biocidnim tehnologijama u ostvarivanju profita: genetikom i genetičkim inžinjeringom. Već na samom početku 21. stoljeća tehnološko - tehnička sonda ekonomike nasilja programirala je duboke promjene u načinu života. Ide se tako daleko da in vitro začet čovjek izlazi iz inkubatora, a ne iz maternice žene. 0 kakvoj onda svijesti uopće možemo govoriti da bi se spriječila globalna socijalna kriza, kad tu globalnu krizu kreiraju scijentistički instituti za proizvodnju promjena u svijetu i u pojedinom društvu?! Globalna kriza nije slučajna! Ona je proizvod dobro plaćena rada scijentista-najamnika koji svoje znanje stavljaju u funkciju eksperimentiranja sa životom rušeći prirodnu genetičku komunikaciju na Zemlji. Nije toliko problem u naručiteljima tih projekata, nego u moralnoj praznini scijentista. Oni nisu, kako se inače predstavljaju, spasitelji svijeta, nego dobrovoljni izvršioci nasilja. Nije slučajno da devet desetina svih znanstvenika svijeta radi ponajprije za centre moći, posebno za vojni kompleks. Riječ je o sve jačoj toleranciji nasilja u svijesti suvremenoga svijeta kroz uvjetovano širenje tzv. demokracije, koja to nije i ne može biti, jer se svijetu nameće globalizacijom kao tuđe pravo, čime se gubi pravo na vlastitu kulturu, jer ga tuđe pravo i kultura dezavuiraju kao subjekt kulture (globalizacija kao akulturacija).



Još je zanimljiviji slučaj konverzije Stephana Roacha, nekad vodećeg ekonomista pri Morgan Stanleyu, jednoj od najvećih njujorških investicijskih banaka. Dugogodišnji dosljedni zagovornik preseljavanja industrijskih poduzeća i pojednostavnjivanja proizvodnje, pismom se obratio javnosti ( sredinom 1996 ) u kojem je označio američku ekonomsku politiku sličnom postupcima primitivnih poljodjelaca koji požarima raskrčuju zemlju da bi dobili jednu žetvu, uništavajući tako ono od čega su živjeli. Podjednako je razoran i odnos prema radnoj snazi: Radnu snagu nije moguće cijediti u nedogled - kaže Roach. Neprestano otpuštanje radnika i snižavanje nadnica je, na koncu konaca, koncept za uništenje naše industrije. Te su konstatacije točne, ali su samo dio istine, zar ne? Uostalom, tko može zaustaviti tu praksu u svjetskim razmjerima?



Nisu sporni bankari, vidljivi i nevidljivi. Nisu oni inženjeri promjena, ni konceptualisti nasilja. Oni su voljni izvršioci diseminacije financijske moći prema programima koje ne odobravaju oni, nego centri političke moći. Nema nigdje neovisne monetarne vlasti, ni samostalnih nacionalnih banaka. Posvuda su monetarno-financijske institucije manipulirane od strane izvršne vlasti, jer je to poluga za ostvarivanje ciljeva integriranoga političkog determinizma pomoću manumonetarizma i manumilitarizma. Te dvije poluge globalizacije sabijaju svijet u smjeru donje granice izdržljivosti, u agoniju do raspuknuća, do kaosa, što će nasilje biti jače, to će biti brže urušavanje globalnog sustava. Financijaši i policajci samo su voljni izvršioci političkih determinista, ljudi kojima je politička vlast oblik vlasništva pomoću kojega se ostvaruju svi drugi tipovi moći, prisvajanja i bogaćenja na račun siromašnih. Novac s aktivnim kamatama postaje sve jače sredstvo razaranja odnosa u svijetu. Trgovanje novcem odvojilo se od stvarnih odnosa; od roba i usluga. Globalisti ne žele dijeliti profit s radnicima. Zato i preferiraju tehničko-tehnološke promjene u stvaranju robova robota kako ne bi dijelili profit s radnicima. Neće se industrija uništiti otpuštanjem velikog broja radnika, jer se zaposlenost sve više očituje kroz pristanak i na najbjedniju nadnicu samo da se ostane zaposlen (trend je izrazitiji u SAD, a manje izražen u Europi). Za postindustrijsko privređivanje koristit će se robovi roboti i radit će čovjek iz inkubatora. Na tome se temelji suvremena Ksenofontova strategija stara 2300 godina! I Ksenofont je ustrojio vlast u državi na domaćim robovima i stranom kapitalu. Ta je strategija na djelu, posebno u novonastalim državama urušenog sustava dogmatskog socijalizma nakon njegova raspada 1990. I nitko da se protivi! Svatko se svakom obznanjuje raspoloživ do konačne potrošenosti u zamjenu za socijalnu sigurnost, nudi se polica životnog osiguranja koju kapitaliziraju osiguravajuća društva i banke centara moći. Strane banke, dakako!



U knjizi kažete: "što je budućnost kapitalizma i svijeta" u kapitalizmu koji zakonito proizvodi sukob, a ne može biti zajednica kapitalizma? On u svojoj ideji ne okuplja ljude u zajednicu. To je mehanizam za ostvarivanje Kapitala, a ne mehanizam udruživanja ljudi svijeta. Ta Marx je to znao i jasno opisao prije više od sto godina! "Sam razvoj moderne industrije" - piše Marx 1865. godine u spisu "Nadnica, cijena i profit" - sve više odlučuje u korist kapitalista, a na štetu radnika, i da je, prema tome, opća tendencija kapitalističke proizvodnje ne da povisi, nego da snizi prosječnu razinu nadnica, odnosno da sruši vrijednost rada više ili manje do njezine minimalne granice. Globalistička metamorfoza - ironično nazvana "natrag u budućnost" - nije ništa drugo doli staro iskorištavanje u novom ruhu. Nazire li se neki izlaz i, uopće, ima li izlaza?



Da, u istoj knjizi upozorio sam da zadaća kapitalizma nije da stvara i brine se o zajednici naroda u Europi, nego da mu je zadaća ostvarivanje profita. Mi to do danas nismo razumjeli. Razumjeti ne možemo bez znanja kao pune strukturirane svijesti. Narodima Istočne Europe, pa i narodima ovoga prostora, socijalizam je bio nemoguć na dogmatski način. Kapitalizam im nije neizbježan na ovaj način prakticiranja kapital-odnosa. Ni mi o tome ništa ne učimo u socijalnom obrazovanju, kao ni oni u Istočnoj Europi. Kapitalizam je vrlo složen, strog i kompleksan socijalni odnos. On se može prakticirati tek kad se razumije. Misaono kasnimo u humanističkim i društvenim znanostima ili, pak, za njima društvo nema potrebe. Što se tiče prirodnih znanosti, biotehničkih, biomedicinskih itd., po završenu školovanju inžinjeri odlaze u inozemstvo jer ih ovakve nacionalne ekonomije zbog trgovačke orijentacije u održavanju načina života ne trebaju. Opada razina tehničke kulture, pa i sposobnost uporabe kupljenih tehničkih sredstava, a (ne)pravilnost uporabe govori da ona nije u funkciji za koju je proizvedena. Vlada logika da sve u svijetu proizvode bolje od nas, da se u svemu bolje misli, pa ispada da mi ne trebamo misliti, ni bilo što proizvoditi. Takva orijentacija u novonastalim državama i društvima zasigurno vodi u Bermudski trokut koji će biti nemoguće prebroditi. Narodi ovoga prostora to nisu osvijestili i ne mogu razumjeti što se dogodilo, što se događa i što će se s nama događati u neposrednoj budućnosti. Proces rekonstituiranja tih društava bit će težak, pod uvjetom da smo razumjeli filozofiju kapital-odnosa, što je odnos između rada i kapitala, kakav je odnos između rada i kapitala prema državi i države prema radnicima i poduzetnicima. Ovo što se događa društvima na tlu bivše Jugoslavije jest sukob i po vertikali i po horizontali. U sukobu su poduzetnici i država. U sukobu su radnici (uglavnom svi radno ovisni) i država. Svi su u sukobu jer nema koncepcije, strategije i sustava socijalnih odnosa za koji su se ova društva promjenom vlasničkih odnosa opredijelila. Ovi narodi ulaze ili ih u to netko gura, neka nevidljiva ruka, u stanje difuzne diktature. Ja ratu u ovim prostorima ne mogu predvidjeti kraj bez obzira na prisutnost međunarodnih snaga. Što se tiče socijalnoga stanja u tim državama, ono je na sve nižoj razini zbog napuštena ili razrušena vlastitog načina proizvodnje, a kapitalistički način proizvodnje teško da im je dostupan u skoroj budućnosti. Nadnice ništa ne vrijede, kao ni ono što radimo za te nadnice. Svi imamo sve manje, sa sve nižom kvalitetom života, s proizvodnjom koja je sve manje preokupacija u odnosu na preokupaciju u preraspodjeli onoga što postoji. Sva novonastala društva u Istočnoj Europi i na tlu bivše Jugoslavije sve su manje sposobna da proizvode svoj život iz sebe pomoću sebe. Sve dalje smo od smisla onoga čemu vladajuće strukture teže kao ključnim ciljevima tih društava: članstvu u NATO, EU, WTO itd., iako se zna da to članstvo za većinu tih društava ne mora imati neko značenje. Sve možemo unijeti u te europske integracije, narod i prostor, a da ne znamo što to znači za naš život u budućnosti. Što će te integracije dobiti s nama, to dobro znaju konceptualisti i režiseri tih integracija. Nisam siguran da netko uopće želi narodima ovoga prostora to javno kazati i potpuno osvijestiti. Znanstvenici o tome šute. Oni koji o tome govore tonom visokih obećanja, da će narodu biti bolje, ne kažu kako i u čemu. U tim obećanjima prednjače sve političke stranke, čime se suprotstavljaju nacionalnim konceptima vlasti, nacionalnom projektu vladanja s prividom razvoja. O projektu razvoja ne govori nitko, pa ni opozicijske stranke. One su u načelu udružile sve snage protiv aktualne vlasti, protiv svačije vlasti, ali ne i protiv svoje vlasti. One nisu ni svjesne uporišta na kojem će vladati, pod uvjetom da osvoje vlast. Dolazak na vlast ili, pak, osvajanje vlasti uvijek se u povijesti iskazivalo lakšim od vladanja. Borba za vlast u svim tim društvima nastavlja se svim sredstvima do međunarodna uništenja. Najpodmuklije uništavanje ostvaruje se posredovanjem javnih medija. Bitka za vlast nad javnim medijima, kako tiskom tako i elektroničkim, nije slučajna. Ona je smišljena, beskompromisna, beskrupulozna, jer je stavljena ne samo u funkciju destrukcije ili održavanja aktualne vlasti nego je u funkciji destrukcije socijalnih odnosa u cjelini. Vjerska i politička inkvizicija dobro je osmišljena prema pojedincu i društvenoj skupini suprotnog mišljenja. Sinergija društva mobilizira se i troši za međusobno uništavanje, premda bi bilo razumno za sve narode novonastalih država da sačuvaju svakoga čovjeka potrebna za opstojnost u smislu prinosa proizvodnji života, a ne razaranju života u vlastitom prostoru.



Upravljanje svijetom iz jednog centra, prema današnjim globalističkim kriterijima, apsolutna je nacifikacija planeta Zemlje. Vi i gospodin Čalić rijetki ste među svjetskim znanstvenicima koji se ne libe otvoreno i javno kazati tu poražavajuću dijagnozu. Države nastale nakon raspada Jugoslavije apsolutno su prepuštene na milost i nemilost globalista. "Autor se ne vidi", kažete na jednom mjestu. Ali, ipak, kao da smo ga već negdje vidjeli, zar ne?



Da. Globalizaciju možete poimati i tumačiti kako hoćete, ali je treba razumjeti u biti, posebno njezine ciljeve. Protokol i moto globalizacije razlikuju se od protokola i mota nacifikacije, ali samo u oblicima i sredstvima kolonizacije ili osvajanja svijeta. Razlika je možda u tome što svijet manje prepoznaje opasnost, ili je uopće ne vidi od globalizacije, nego što je opasnost prepoznao u nacifikaciji. Svijet može opstati u različitosti, a ne u istosti. To vrijedi i za narode na tlu bivše Jugoslavije. Konceptualisti, režiseri, dramaturzi globalizacije imaju svoje voljne izvršioce, podanike i na tlu nekadašnje Jugoslavije. Narodi ovog prostora žrtva su svog primitivizma i neobzirnosti, žrtva osjećaja ugroženosti od naroda pored sebe. Nisu slučajno žrtva i mučitelj u raljama globalista iz kojih neće tako brzo izaći, pa baš kad bi i htjeli. Žrtve su nastavka Drugog i Trećeg svjetskog rata. Četvrti svjetski rat započeo je u ovim prostorima. Obećanja globalista da će nas vojno štititi od naše međusobne ugroženosti bit će uistinu skupo plaćena iluzija.



Svaku od novonastalih država čeka težak, naporan put da se sastanu same sa sobom prije negoli se predaju u europske integracije. Zašto? Zato što su ti narodi napustili vlastite mogućnosti života i rada nadajući se da će ulaskom u europske integracije dobiti više. Oni to uistinu očekuju. što će dobiti s razlazom kao izlazom i s ulaskom u europske ihtegracije, tek će se vidjeti. Njihovo nadanje može biti veliko, ali ono što će ostvariti može, biti još veće razočaranje u osiromašenoj budućnosti. Za te narode i novonastale države ne može i ne treba nitko učiniti ono što je nužno za njihov opstanak - osim njih samih, pomoću vlastitih snaga. Za sada su još problem unutar sebe, sebi, Europi i svijetu. To moraju osvijestiti. Da barem uspiju toliko da ne budu problem svijetu i Europi! To bi bio veliki prinos Europi i svijetu, pa i uspješan preduvjet za neku drugu, bolju, pa makar i daleku budućnost potomaka.



Vi pripadate, očito, među znanstvenike koje nije zahvatila besmislena euforija 21. stoljeća ili trećega milenija. Čak ističete: "Početak dvadeset i prvog stoleća duboko je zadan onim čime završava dvadeseto stoljeće." Usuđujem se dodati: početak trećeg milenija je zadan, ali taj početak može trajati budućih dvjesto ili čak tristo godina! Hoće li život uspjeti prebroditi to vrijeme i ljudske smrtonosne ludosti? Ima li život, a i čovjek u njemu, uopće izgleda u vašem biocentričnom vidokrugu?



To je točno: Ja nepromišljam o našem ulasku u 21. stoljeće, odnosno treći milenij. Pripadam onima koji vrijeme prosuđuju kao stanje moje i društvene svijesti, u smislu onoga što trebamo drukčije znati da bismo drukčije djelovali: Taj svijet i ta Europa, u kojima ne vidim neki uzor za svoje društvo i državu, već je potrošilo prvih pedeset godina 21. stoljeća. Sve to potvrđuje da oni, svjetski moćnici, misle za sebe iz svoje moći, iz svoje pohlepe za prisvajanjem pedeset godina unaprijed. U našem društvu svakodnevno se piše u tisku da ne znarno što ćemo zasijati i to na zemlji iznimnne plodnosti?! Ne mogu prihvatiti istinu da pripadam društvu s tako visokim stupnjem lijenosti uma i udobnosti tijela, o čemu upozoravam već trideset i pet godina. Bojim se pogrešne svijesti ovoga društva i naroda i stalna očekivanja da će nešto za nas učiniti netko drugi. Mene ne zabrinjavaju nacionalisti, koliko me zabrinjava podanički mentalitet naroda ovog prostora. Nasilje podanika može biti snažnije i za narod teže breme od nasilja nacionalista, jer -poznato je to i predobro iz naše povijesti - "poturica je gori od Turčina". U svijesti naroda krije se nasilje, a istodobno moramo živjeti jedni uz druge. Ako je već u našoj (pod)svijesti zadano nasilje, sukob, onda su nastojanja međunarodnih snaga, snaga OUN-a ili snaga NATO-pakta besmislena i ne mogu nam biti jamstvo mira u budućnosti. U tom smislu moramo razumjeti i osvijestiti 21. stoljeće jer vrijeme ne znači ništa ako nije stanje svijesti u smislu nekoga dostojanstvenijeg življenja jednih s drugima, ili jednog naroda pored drugog u duhu multikulturalnosti. To vrijedi i za odnose između Hrvatske i Slovenije jer bi ti međudržavni odnosi morali biti, jer mogu biti, uzor međudržavnih odnosa u Europi. Mi znanstvenici smatramo da su problemi o kojima se svakodnevno govori prenaglašeni s naslova političkog determinizma i da to uopće ne bi trebali biti problemi, barem ne na toj razini međudržavnog prepiranja. To je prvo što moramo osvijestiti, pa tek onda promišljati bioetički odnos prema prirodnom prostoru kao proizvodnom prostoru prema kriterijima biocentričnog sustava vrijednosti, biofilozofiji, bioteoriji i biosustavu života u ovom prostoru. To je polje suradnje Hrvatske i Slovenije presudno za kvalitetu života dvaju naroda, jednoga do drugoga, u ovom prirodnom okružju.



U tom smislu ljudska težnja za opstankom može nas održati moralnima, svjesnima i djelatnima u kontekstu globalnog procesa osvješćivanja svijeta, jer je to uvjet opstanka uopće, ako se smatramo inteligentnim bićima. Znanje je strukturirana svijest, znanje je vrlina i u biti je biocentrično, a ne antropocentrično. Znanje je faktor razlike u izgledima, ono iz čega i pomoću čega možemo prevladati vjerske i političke inkvizicije u ovom prostoru. Proganjanje ljudi s drukčijim mišljenjem, do međusobnog biološkog, psihološkog i socijalnog uništavanja, moramo obuzdati kroz odnose suradnje. Izgrađujmo nacionalne i socijalne odnose pomoću kulture, a primarne (krvne) možemo sačuvati od incesta, od deformacije vlastite vrste odgojem. Odnosi suradnje i razumijevanja uvjet su našega opstanka. To je zacijelo brana novim Jasenovcima, Bleiburzima, novim Vukovarima, novim Srebrenicama, novim Ahmićima... Moramo više angažirati intelektualnost i kulturu u međusobnom komuniciranju, posebno sa svijetom. Ne smijemo se povlačiti pred nasiljem, bilo da dolazi izvana, bilo da nastupa iznutra. Moramo izgrađivati međuljudske, međunacionalne i međudržavne odnose suradnje, jer su oni pretpostavka poželjne budućnosti za sve ljude svijeta.



Nikica Mihaljević


izvor
http://www.portalalfa.com

Prvo što bi novi predsjednik trebao pokrenuti je promjena Ustava RH od vrijednosno političkog akta u vrijednosno socijalni akt s obzirom da je Ustav oblik socijalne organizacije svih hrvatskih građana, a ne samo političke elite i sredstvo manipulacije hrvatskom stvarnošću

Bilo mi je čudno kad je Ivo Josipović izjavio da je vrlo sretan što je postao predsjednik RH. Dobro bi bilo da je rekao da je svjestan stvarnog stanja u kojem je postao predsjednik države. Zašto? Kada je Periklo 300 godina prije Krista došao na vlast u Ateni nije se nasmijao do smrti zbog zbiljske zabrinutosti za sudbinu Atenjana.

Naš predsjednik Josipović mora ostvariti kontakt sa stvarnošću jer nema ništa bolje okolnosti od onih koje je zatekao Periklo u Ateni. Od 4 i pol milijuna glasača dobio je potporu milijun i 300 tisuća što znači da ga 3 milijuna i 200 tisuća glasača nije podržalo. S tim saznanjem mora započeti svoj mandat koji je dobio od onih koji su ga podržali. Prvo što treba učiniti je raditi na problemu rekonstitucije hrvatskog društva i države s obzirom na to da Hrvatska nema unutarnje samoodređenje ni jasno međunarodno oprijedjeljenje.

Što se tiče promjene Ustava on bi trebao kao čovjek koji je učio pravo znati da pravo nije znanost već je pravo kultura, a kultura je više od znanosti i obrazovanja.

Prvo što bi trebao pokrenuti je promjena Ustava RH od vrijednosno političkog akta u vrijednosno socijalni akt jer je Ustav oblik socijalne organizacije svih hrvatskih građana, a ne samo političke elite i sredstvo manipulacije hrvatskom stvarnošću.

Drugo, njegova zadaća bi trebala biti transformiranje autokratske države u parlamentarnu državu i državu razuma. U tome bi mu trebali pomoći kompetentni savjetnici koji imaju znanja iz sociologije, politologije i filozofije, a koje on nema.

Ono što bude pokretao sigurno će ga dovesti u sukob s aktualnom vlašću, ali se isto tako bojim da bi ga SDP i neka nova koalicija koja se vodi oko SDP-a mogla zloupotrijebiti. On ovog trenutka ima posebnu i to povijesnu ulogu ovog jer u ovakvom stanju konstrukta ne možemo dalje opstati. Propadamo jer smo izašli iz jednog poznatog i priznatog civilizacijskog ustroja u kojem smo imali superiornu poziciju i nalazimo se pod šengenskim zidom u očekivanju da ćemo ući u neki novi oblik civilizacijskog ustroja i Europsku Uniju. U tom smislu Hrvatska ima inferiornu poziciju, a Josipović kao predsjednik države može nešto napraviti da Hrvatska ima bolju poziciju kulture prije članstva u EU.

Prema svojim ovlastima prostora za djelovanje ima u vanjskoj politici, diplomaciji i vojci, no bez suradnje s aktualnom vlašću neće biti u mogućnosti da išta promijeni. Moje je mišljenje da toga mora biti svjestan jer nije dovoljno biti sretan pošto je sreća ionako psihički poremećaj.

izvor... http://www.h-alter.org

balkan-express je dobio dozvolu dr Slavka Kulića ....''Ako je u interesu istinitosti i očovječavanja ove stvatrnosti ja Vam stavljam na raspoloaganje sav svoj pisani i usmeni opus''.. što ćemo i činiti, jer njegove riječi samo potvrđuju da sve ovo što vidimo oko sebe nije neka noćna mora, već stvarnost i ponosni smo imati njega za suradnika ili kako bi dr Kulić rekao...''Vaš suradnik u bitnom- opstanku u slobodi-''

Zbog čega tvrdite da se u drugoj polovici devedesetih nije dogodila privatizacija hrvatskog bankarskog sustava, već su ga preuzele banke u vlasništvu susjednih država?
- Naša je javnost doista dugo bila u zabludi misleći da se dogodila privatizacija hrvatskih poslovnih banaka. Istina je da se dogodilo podržavljenje banaka jer hrvatska država, odnosno njena politička elita, nije bila sposobna upravljati svojim monetarnim sustavom. Stoga su odlučili cjelokupnu domaću štednju i raspoloživu akumulaciju predati međunarodnoj političkoj i financijskoj oligarhiji. Globalizacija je tako ušla u Hrvatsku i jeftinom kupovinom najvećih banaka najprije prisvojila domaću akumulaciju koja je postala vlasništvo talijanske, austrijske i njemačke države koje na taj način drže pod kontrolom ne samo banke nego i čitav naš život jer raspolažu našom štednjom koju danas plasiraju vodeći se isključivo svojim potrebama i interesima. Kada su nedavno hrvatski građani podigli oko milijardu kuna svoje štednje jedan je čelnik Hrvatske narodne banke (stranac) napravio pravu uzbunu pitajući ih što misle takvim ponašanjem. Strane države očito paze koliko koristimo svoju akumulaciju kontrolirajući tako i naše ponašanje spram te akumulacije koja im je inače prodana uz 1,5 posto kamata. Danas nam tu istu akumulaciju prodaju uz kamatu od 6 do 28 posto. Taj je proces prešutjela i znanost i politička vlast, kao i vodeći mediji.
- Smatrate da je taj proces bio dobro osmišljeni scenarij. Tko ga je osmislio?
- Svjetska politička i financijska oligarhija imala je za cilj doći do akumulacije tranzicijskih zemalja bilo kroz životna osiguranja, bilo kroz izvoz i prodaju svoje jeftine robe ili kroz kupnju banaka. Njihova je strategija osvajanje i preraspodjela onoga što je gotovo, a ne ulaganje u investicije i stvaranje novih vrijednosti. Namjera je bila da se do toga dođe na što bezbolniji način.
- Znači cilj je bio primorati državu da sanira i proda najveće banke te ukloni one manje i stvori mjesta za dolazak stranih banaka?
- Otprilike tako. Tvrdilo se da moraju doći strane banke jer se mora stvoriti konkurencija što je bilo zamagljivanje financijskog tržišta u Hrvatskoj. Naime, te nove banke su našim građanima i privredi prodavale novac po daleko većoj cijeni od one u njihovim matičnim zemljama. One su u stvari zlorabile prostor naših slabosti, naše neinformiranosti ili neobazrivosti. Naravno, do hrvatske akumulacije nije se moglo doći bez suglasnosti hrvatske političke elite.

Spisak za likvidaciju 35 banaka

- Dakle, Franjo Tuđman je bio potpuno svjestan tog procesa?
- Nije, mada sam ga još 1993. godine upozoravao da je naš Ustav vrijednosno politički, a ne vrijednosno socijalni akt te da se u Hrvatskom saboru moramo odlučiti na koji tip kapitalizma pristajemo - na anglosaksonski ili proeuropski. Nažalost, do danas nismo donijeli politički konsenzus o tome. Hrvatska nema političkog i ekonomskog konstitucionalizma, pa će biti teško doći do pravnog konstitucionalizma koji od nas traže europske direktive, odnosno europski ustav. Dok god ne budemo u potpunosti pristali na podložnost i bespogovorno prihvaćanje europskih direktiva neće biti ni članstva u Europskoj uniji. Zašto? Upravo zato jer te direktive ne traže pregovarače već izvođače.
- Je li prilikom preuzimanja banaka uopće bilo nekakvog pregovaranja ili su naši politički i monetarni čelnici tek sproveli izvanjski diktat?
- Sve se dogodilo u Hrvatskoj narodnoj banci unutar koje je oformljena komisija sa zadatkom da sprovede spomenutu koncepciju i koja je sačinila spisak za likvidaciju 35 banaka, među kojima je bila i Istarska banka. Privremeni upravitelji i njihovi postupci nisu bili slučajni već pomno osmišljeni, a svi oni koji su u tome sudjelovali potom su unapređeni i nagrađeni. Pitanje je kako bi prošli da to nisu prihvatili. Primjera radi, sanacija Dubrovačke banke vrijedna tri milijarde kuna pokrivena je izdavanjem državnih vrijednosnih papira, a banka je potom prodana za nekih 300 milijuna kuna. Samo na tom primjeru vidimo da se neko olako poigrao s poreznim obveznicima. Pravo je pitanje tko je sebi dozvolio toliku količinu ovlasti da nešto sanira s tri milijarde kuna, a onda to isto proda za desetinu vrijednosti i tko je od toga imao koristi? Onaj tko je banku kupio znao je što stoji u njenom portfelju u smislu onih dvadeset hotela - dvadeset bisera koji su, osim preuzimanja akumulacije, i bili cilj kupaca.
Tadašnji guverner Marko Škreb pritom je zloporabio izvršnu vlast što predstavnici HNB-a i danas priznaju u svojim priopćenjima tvrdeći da su sve radili skupa s Vladom. To je jedan od najtežih promašaja u sociologiji države zbog kojih studente rušimo na ispitima ako to ne znaju. Monetarna vlast je odgovorna Hrvatskom saboru kao zakonodavnoj vlasti jer je u jedinstvu vlasti monetarna vlast jednako važna kao i izvršna, sudbena ili zakonodavna budući da u stvarnosti obavlja vrijednosnu valorizaciju onog što se događa u spomenutim segmentima. Kod prodaje bankovnog sustava sve se dogodilo izvan Hrvatskog sabora, a posljedica tih događanja je gubitak monetarnog suvereniteta.

Politika je zloporabila ogromno povjerenje naroda nakon osamostaljenja

- Kako je moguće da nitko na to nije reagirao?
- Sve je učinjeno bez prisustva znanosti. Nama ti detalji nisu bili dostupni čime ne želim umanjiti odgovornost jer jedan narod, između ostalog, treba znanstvenike da spriječe socijalnu nesreću ako narod u nju srlja ili ga netko drugi gura. Mi na žalost ni dan danas nemamo dovoljno uvida u sve materijalne činjenice. Sve je bilo skriveno od znanstvenika i medija.
- Zar nismo onda kao narod malo naivni ili čak i primitivni kad nas netko može tako izraditi?
- Ne radi se o primitivizmu već o ogromnoj količini povjerenja koju je narod dao političkoj strukturi koja je to povjerenje zloupotrijebila protiv naroda i to je najteži dio naše istine. Narod je izabrao svoje predstavnike u Saboru koji su prepustili izvršnoj i monetarnoj vlasti da donose odluke koje nisu u interesu samog naroda. Na temeljno pitanje kako je to bilo moguće još nitko nije odgovorio. To je moguće samo u kancelarskom sustavu gdje premijer ima potpunu izvršnu vlast i kontrolu nad zakonodavnom vlašću tako da je pitanje je li baš Tuđman bio naš najautoritativniji vladar.
- Kako se gubitak monetarnog suvereniteta odrazio na hrvatsko gospodarstvo?
- Destrukcija monetarnog sustava je dalekosežna jer predstavlja onesposobljavanje društva za bilo kakav oblik osamostaljivanja u bilo kojem segmentu: političkom, pravnom, pa čak i vojnom. Hrvatskog gospodarstvo i stanovništvo lišeni su mogućnosti korištenje vlastite akumulacije i valute za gospodarski rast. Izgubili smo sposobnost upravljanja vlastitom kreditno-financijskom politikom te danas djelujemo pod uvjetima koje nam drugi određuju. Primjera radi, uzmimo kartično poslovanje i kartičnu potrošnju koja je suludo visoka jer narod nema druge mogućnosti da dođe do novca. Taj kartični dug se popeo na preko deset i pol milijardi dolara, plus kamate od 13 do 28 posto. Kada tom dodamo i unutarnji dug od 7,6 milijardi dolara, te dug globalnim financijskim institucijama od preko 33 milijardi dolara bez kamata, 22 milijarde dolara umirovljenicima, kao i činjenicu da su pristigle na naplatu državne obveznice te garancije i vatikanski ugovori - situacija je katastrofalna.

MMF nam poručuje: Izvolite svoje zdravlje čuvati na jeftiniji način!

- Od ove države zahtjeva se nešto što proturječi svakom razumu jer ta država više ne može podmiriti sve one koji su se postavili kao vjerovnici. Štrajk liječnika se događa jer Međunarodni monetarni fond kaže: U zdravstvu više ne možete trošiti toliko koliko želite - izvolite svoje zdravlje čuvati na jeftiniji način. Budući da se pripremaju štrajkovi u obrazovanju i kod umirovljenika, mi tek dolazimo u probleme koje nećemo moći zatrpati. Oni su zakonita posljedica lišenosti hrvatske akumulacije jer da smo imali akumulaciju, mogli smo to sami rješavati. Nadalje, od 16,5 milijardi kuna koliko potrošimo na hranu iz uvoza dolazi dvije trećine što znači da smo i biološku osnovicu doveli u ovisnost, a slično nam slijedi i s energentima.
- Gdje nam je uopće ostala neovisnost? Koje još atribute suverenosti uopće imamo?
- Gotovo da više i nemamo polja u kojem nismo ovisni. Još jedino imamo suverenitet uma da se protivimo situaciji u koju smo se doveli jer za nju nam nitko drugi nije kriv. Moramo se osvijestiti o stanju u koje smo došli.
- Tek smo izašli iz jedne državne zajednice, a spremamo se u drugu s prilično loših polaznih položaja. Nisu li onda rat i sve žrtve bile uzaludne?
- Onaj tko nas je lišio naših mogućnosti potpuno je obesmislio Domovinski rat. To se mora znati.
- Znači »otac domovine« Franjo Tuđman već je za vrijeme svoje vlasti dozvolio da njegovo dijete izgubi svoju neovisnost?
- Nije za vrijeme njegovog mandata sve bilo izgubljeno jer su i njega takozvane proeuropske snage osuđivale jer se protivio pristupanju Europi prije sređivanja unutarnje situacije. Osim toga pitanje je i koliko je on uopće razumio što se događa i koliko je on kao povjesničar bio svjestan onoga što se događa na polju ekonomije. Ne zna se što su mu njegovi savjetnici predočavali o događanjima u monetarnom sektoru. Znam tek da nije puno znao o monetarnoj politici i da je odgovoran što nije monetarnoj vlasti pridavao jednaku važnost koju je imala zakonodavna ili izvršna vlast. Na to su ga trebali upozoriti pravni stručnjaci koji su kreirali ustav u kojem monetarna vlast nije u jedinstvu vlasti. Monetarna vlast je tuđa i izvan je sustava odgovornosti prema hrvatskoj stvarnosti.

Sve je u funkciji uvoznog lobija, a protiv proizvodno-tehnološke i izvozne orijentacije

- Što bi se dogodilo da su banke ostale pod hrvatskom kontrolom?
- Da smo ostali u posjedu 135 milijardi kuna akumulacije, ne bi nam uopće bio problem 30 ili 40 milijardi kuna uložiti u investicije i ne bi bilo potrebe za tolikim korištenjem inozemnih kredita. Međutim, mi i ove preostale banke želimo prodati strancima što znači da nismo naučili lekciju. Oni nas žele lišiti bilo kakve mogućnosti da išta možemo učiniti u smislu unutarnjeg samoodređenja ili jasnog međunarodnog opredjeljenja. Slično je i s ustrajanjem na fiksnom tečaju koji je isključivo u funkciji uvoznog lobija, a protiv bilo kakve proizvodno-tehnološke i izvozne orijentacije. Današnja rasprava o promjeni tečaja nema nikakvog smisla u postojećem beskoncepcijskom stanju. Razlika je između fiksnog i stvarnog tečaja kune oko 20 posto. Imperativno je da država u Saboru ili na gospodarsko-socijalnom vijeću utvrdi proizvodno-tehnološku-izvoznu razvojnu politiku umjesto trgovačke. Deficit proračuna raste. Rashodi se ostvaruju, ali ne i prihodi. Planirani deficit je 4,5 posto, a onaj stvarni je i preko 6,5 posto. Stanje se prikriva umjesto da se rješava preraspodjelom. Tečajne razlike prenose se na domaće potrošače, a to će nas tek koštati kad poraste cijena nafte i plina.
- U svjetlu pristupanja Europi što nam je onda još preostalo za pregovaranje? Jer, po vama, već smo na koljenima.
- Za to ne treba optuživati Europu već naš kancelarski sustav koji kontrolira sve razine vlasti. Dokaz tome je preko 90 tisuća pravnih normi koje su od 1991. do 2004. godine usvojene u Saboru od kojih je 75 tisuća na »brzi« način nametnula izvršna vlast. U takvim okolnostima teško da se može govoriti o parlamentarnoj demokraciji jer kod nas izvršna vlast dominira nad zakonodavnom što u svijetu baš nigdje ne postoji. Sabor se olako odrekao odgovornosti koju je preuzeo prema narodu.

Primit će nas tek 2017. u paketu sa Srbijom i Crnom Gorom

- Kako gledate na problem generala Gotovine i koliko je on doista prepreka našem ulasku u EU?
- Gotovina je samo jedno od pitanja za koja insistiraju da budu u skladu s njihovim zahtjevima. Ante Gotovina uopće nije problem za početak razgovora, već oni žele da budemo u potpunosti podložni svakom njihovom zahtjevu. Kada riješimo taj problem pojavit će se problem ljudskih prava i to će biti razlog zbog kojeg će nas pod schengenskim zidom držati čak do 2017. godine. Tu je i umirovljenički dug od 22 milijardi dolara koji je već dospio do Strasbourga, pa povrat izbjeglica. To su naši stvarni problemi pa ako nas na Gotovini mogu ovako odgađati, koliko nas tek mogu pritiskati na spomenutim problemima? Mislim da će se ti razgovori odgađati sve dok ne budemo u paketu primljeni 2017. godine, zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom.
Istaknuo bih, također, da se u stvari ne radi o pristupanju Europskoj uniji već o običnoj aneksiji. Dok ne pristanemo na bespogovorno izvršavanje naloga oni će nas iscrpljivati jer mi s naše strane zida ništa ne poduzimamo kako bi riješili svoje probleme, već se nadamo da će se problemi riješiti kad uđemo u Uniju. Suludo je očekivati da će nam probleme rješavati netko treći i to je naša najveća zabluda. Jer Unija će uskoro imati toliko svojih problema da neće imati kad razmišljati o nečijim problemima.
- Vaš termin aneksija podsjeća na neku zlu silu tipa Trećeg Reicha?
- Konstrukt Europe je utemeljen na filozofiji nasilja, a Europska unija je stvorila ustav poretka sile kao prava. Dok god ne prihvatimo poredak sile kao prava mi nećemo ući u Europu što znači da moramo prihvatiti ekonomsku, političku, pravnu, socijalnu i vojnu podređenost te da ćemo služiti tuđim interesima bez prava da služimo interesima hrvatskog naroda. Financijsko-politička oligarhija koja je i stvorila Europsku uniju otpočetka je oblikuje spram svojih interesa, a ne zbog interesa naroda koji se uvode u taj nadnacionalni projekt. Nema nam egzistencije bez edukacije za takvu nasilnu Europu.
- Stvar pomalo nalikuje nekoj zavjeri. Koji su eksponenti te financijsko-političke oligarhije?
- Nema tu nikakve zavjere jer se sve radi potpuno otvoreno. Tu prevladavaju američke i dijelom europske korporacije. Sve nadnacionalne tvorevine uvijek su u funkciji njihovog interesa. Radi se o američko-europskom interpersonalnom savezu koji sve želi podčiniti interesu svoga novca. Trenutno se najviše radi na problemu Ukrajine, Bjelorusije i Moldavije koje su zbog svoje važnosti u transportu plina i nafte dobile prednost pred Balkanom. Aktualno putovanje Condoleeze Rice u Rusiju najava je skorašnjeg pritiska na Ruse da prihvate daljnju ekspanziju Unije.
- Cijela priča je prilično pesimistična. Što nam preostaje?
- Moramo javno pričati o tome dok čekamo pred zidom. Moramo rješavati probleme koji su pobjegli kontroli naše političke elite. Nalazimo se u stanju autodigestije – samoprobave, odnosno potrošnje svega raspoloživog. Neoliberalni »tsunami« koji nam je najprije omogućio da pomoću kredita trošimo sve što je svijet proizveo, sada se povukao s našom akumulacijom. Ta nas je neoliberalna oseka ostavila potpuno osiromašene u stanju da moramo pristati na bilo koju alternativu koja nam se ponudi.

izvor
http://amac.hrvati-amac.com

- To što se dogodilo u Đakovu nije slučajno. To je jedan u nizu slučajeva nepoštedne pljačke hrvatskog naroda koji proturječi pravnom i političkom poimanju uređenog društva i traži da se preispita smisao i značenje promjene političkog uređenja Republike Hrvatske. Ako je točno da ministar poljoprivrede nije osjetio čak ni sram, a ni moralnu obvezu prema tim ljudima i onome što se dogodilo, pa nije dao ostavku, onda je moguće da je tu nešto bilo dogovoreno! Ako se dogodilo da ni ministar policije ni ministar poljoprivrede nisu dali ostavku i da se ni predsjednik države nije osvrnuo na taj dramatični događaj, onda se moramo zapitati je li zakazala savjest naroda - vjerska, politička i znanstvena. Osim toga, to što se dogodilo u Đakovu obesmišljava sve buduće sjetve i žetve u Slavoniji.

Je li slučajno da se takva pljačka dogodila upravo u osiromašenoj Slavoniji?

- Nije slučajno da se pljačke događaju tamo gdje još nečega ima. Slavonija nema udjela u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Prepuštena je igri slučaja u odnosu na sve čime raspolaže u ljudskom i materijalnom smislu. Slavonija je mogla hraniti cijelu Europu i još uvijek to može ako osvijesti svoje mogućnosti prema budućnosti i upravlja vlastitom stvarnošću. Ali, nema globalne koncepcije opstanka i razvoja života, kako u Slavoniji, tako i u cijeloj Hrvatskoj.

Ropstvo ili stvaranje

Spominjete političku odgovornost. Ne sjećam se da je itko u Hrvatskoj dao ostavku na političku dužnost zbog stvarnog osjećaja odgovornosti. Ili se dobivala noga ili se odlazilo zbog bolesti?

- Odgovornost je sociopsihološka paradigma. Na ovom stupnju političkog primitivizma i političke neobazrivosti ne čudi što nismo uspjeli politički i pravno urediti državu s 4,5 milijuna ljudi. Ovo što se događa otvara jedno temeljno pitanje: razumijemo li uopće svoj opstanak u smislu onoga što nam se nudi izvana? A nudi nam se robovski odnos koji nameće neoliberalna doktrina preko naše zakonodavne i izvršne vlasti. Ako je to sudbina hrvatskog naroda, onda narod ovoga prostora ima prirodno pravo na očovječavanje, a ne zaglupljivanje. To je temeljno pravo koje do sada nitko nije javno otvorio. Ono što se dogodilo u Đakovu bio je gubitak svakog dostojanstva i smisla. Jer čemu znati proizvoditi ako vam netko na tako grub način uzme to što ste proizveli? I to u kolaboraciji s političkom strukturom koja vas je na to nagovorila, da bi vam potom uzela. Nije moguće 1.600 vagona s 26.000 tona pšenice i ostalog samo tako izvući iz silosa. To se nije dogodilo u jednom satu ili jednom danu. Riječ je o sustavnoj pljački.

Trebalo je potjerati bar troje ministara

Tko je, imenom i prezimenom, politički odgovoran za krađu iz silosa Đakovštine?

- U trenutku kada se to dogodilo, predsjednica Vlade morala je dati otkaze bar trojici ministara. Ovako ni jedan nije osjetio što je to odgovornost. Odgovornost je i na predsjedniku države, koji je u tom trenutku odlazio s te funkcije hvaleći se kako je mnogo učinio.

Ali predsjedničke ovlasti su ograničene, zar ne?

- Imate pravo. No predsjednik je tu da osvješćuje, ne da zaglupljuje narod. A naš je to deset godina radio i nikad nije ni riječ rekao da autokratsku državu treba pretvoriti u parlamentarnu u kojoj bi poduzetnici i radnici zajedno s vlašću bili odgovorni za stanje u društvu i gospodarstvu. Kada sam mu prije deset godina govorio da nitko nema pravo zaduživati narod bez njegovog znanja, on mi je odgovorio da ionako svi žive na dug, pa zašto bi mi drugačije. Tragično je da deset godina netko može biti predsjednik države, a da nema osnovna znanja o sociologiji države, pa čak ni o svojoj ulozi.

Nisu smjeli zakazati

Govorite da smo misaono izgubljeni. U kom smislu?

- Kada sva tri determinizma: vjerski, politički i znanstveni utvrdimo kao važeća, otvara se pitanje komu možemo spočitati misaonu izgubljenost. Ja ne vidim problem ni u vjerskom, ni u političkom determinizmu. No spočitavam ga onima koji nisu smjeli zakazati - znanosti i znanstvenicima. Oni su tu da spriječe socijalnu nesreću naroda kada sam srlja u nju ili kada gura drugi narod u nesreću. Ali oni se nisu oglasili

Zašto narod to gleda i trpi? Zašto nije u stanju pobuniti se?

- To nije od jučer, to je naša povijest. Nismo u stanju pobuniti se spram robovske orijentacije na koju smo prešutno pristali. Ako nam je lakše prihvatiti robovsku nego stvaralačku orijentaciju, onda će sve što stvaramo završiti na način kako je i do sada završavalo. Pitanje koje postavljate je problem našeg dubokog mentalnog konstrukta, karaktera čitavog naroda koji nije u stanju pobuniti se, čak ni umom, protiv jedne takve drske pljačke. Ako je to problem koji nazivam antropološkom pogreškom u našem mentalnom sklopu, onda nam ni Bog neće pomoći u opstanku naše države u svijetu interesa.

[b] Pljačka mrtvaca[/b]

U Hrvatskoj je 310.000 ljudi bez posla, probijena je psihološka granica nezaposlenosti. Dokle ona može rasti?

- Nezaposlenost je problem koji je proistekao iz političkog restrukturiranja hrvatske stvarnosti u cjelini, posebno gospodarstva. U procesu propadanja ta se stvarnost nije korigirala jer se išlo na stečajeve, na pljačku mrtvaca. Ako je tako, onda naša nezaposlenost nije slučajna već planirana od strane politike. Na taj način se izvršna vlast rješavala svih problema, pa i problema zaposlenosti. U klasičnom kapitalizmu bio je jedan odnos između vrijednosnog sastava rada i tehničkog sastava kapitala. U uvjetima neoliberalnog kapitalizma, vrijednosni sastav rada bitno se mijenja. Kapital može već večeras sve nas otpustiti s posla jer on ne treba naš um. On se treba samo poslužiti našim umom u ostvarivanju profita. Budući da nismo pripremali mišiće u klasičnom kapitalizmu, imali smo tisuće odmarališta za oporavak od reumatskih bolesti. Danas pak imamo problema s neurološkim bolestima i na tisuće moždanih udara kod mladih ljudi jer nismo pripremili mozak za neoliberalni način zlouporabe našega uma u funkciji ostvarivanja profita. Svi koji rade zapravo su zlouporabljeni jer ono što stvore pripada vlasnicima. Drugim riječima, nije bitno što stvaraš, već što kao vlasnik imaš.

To baš ne obećava sjajnu budućnost. Što nas čeka u njoj?

- Sadašnji naš rad i njegove tehničke vrijednosti ne trebaju kapitalu, pa možemo očekivati daljnja otpuštanja, od brodogradilišta i banaka nadalje. Budući da gospodarski i socijalni odnosi traže dugoročnu uređenost da bi se pojedinac kao radnik pripremao za svoju budućnost, nije slučajno da ulazimo u dugoročnu kriznu fazu koja će trajati do 2030. godine. Ako se danas osvijestimo, mogli bi do tada izići iz stanja dugoročne depresije. A ta će depresija rezultirati mnogim novim bolestima, neurozama i psihozama, ubojstvima i samoubojstvima. Živjet ćemo u stanju egzistencijalne tjeskobe sa spoznajom da to što ćemo raditi neće biti dovoljno ni za minimum egzistencije.

Možemo li se othrvati tomu i kako?

- Narod treba pripremiti na to da pokuša mobilizirati sve što je u njemu umno i psihofizički vrijedno kako bi se othrvali nametnutoj sudbini beznađa. Narod mora znati utjecati na svoju sudbinu i suprotstaviti se svome propadanju. Hrvatska je doživjela pad unatrag. Događa se proces refeudalizacije odnosa, a ne kapitalizacije. Ovo što se događa u Đakovu i drugdje jest nasilje koje ne omogućava razvoj. Narod ima mogućnost da se pobuni protiv tog nasilja.

Koja snaga u društvu može izvesti tu pobunu?

- Budući da smo mlade ljude posve indoktrinirali nečim što ne daje ikakvu perspektivu osim podaničke, onoga časa kada naša djeca saznaju tko su im stvoritelji, tko su im učitelji i državni voditelji, oni će ih se s pravom odreći, a ja ću ih istog trena podržati. Kroz sustav socijalnog obrazovanja od njih smo iznudili da prihvate naša pogrešna robovska uvjerenja. Ne možemo opstati na robovskoj orijentaciji, već samo na stvaralačkoj. A za to još imamo pretpostavke, samo ako ih osvijestimo. U tom smislu zadaća je na intelektualcima koji su uspjeli odvojiti svoj um od stražnjice i pokušavaju misliti život. I dalje mislim da je odgovornost na znanosti da nas spasi od kataklizme. Od politike i crkve to ne očekujem jer su to dva represivna mišljenja. No znanost bi trebala koliko-toliko osvijetliti narodu put.


izvor
http://www.glas-slavonije.hr/

U hrvatskoj javnosti sve su glasniji zahtjevi za daljnjom prodajom preostalih državnih poduzeća poput HEP-a, HAC-a, Hrvatskih šuma... Trebamo li rasprodati zadnje hrvatske tvrtke?

- Hrvatska je od 1991. godine do danas pod snažnim utjecajem neoliberalne doktrine i njenih glasnogovornika koji zagovaraju stanje u kojem jesmo. To potvrđuje ono što sam predviđao još prije 19 godina, odnosno da će se ići u privatizaciju nasilno do kraja. Ono što se dogodilo 1991. je bila nasilna privatizacija nečeg što je već bilo privatizirano, jer je i grupno vlasništvo privatno vlasništvo. Ono što je bilo privatno, nije trebalo podržaviti, pa ponovno preraspodjeljivati, ako nije imalo za cilj ponovno nasilno preraspodjeljivanje po kriterijima političke vlasti u Republici Hrvatskoj, a u skladu s ideologijom vladajuće grupe. Znači, Hrvatska ostaje u bestežinskom stanju u kretanju, kako bi se moglo privatizirati sve što još nije privatizirano.

Kamo to vodi?

- Ništa u Hrvatskoj više neće biti hrvatsko. Namjera prodaje Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda, HEP-a..., samo je nastavak te koncepcije koja vodi nasilnom preraspodjeljivanju uz pomoć amoralne politike. Radničko-klasni odnosi su pretvoreni u vlasničko-klasne u kojima vlasništvo znači sve, pa borba za vlasništvo svega što je preostalo nije slučajna. Koncepcije dugoročnog razvoja i opstanka u Hrvatskoj nema sve dok se sve može prodati.

Što će se dogoditi kad se sve rasproda?

- Kad se sve rasproda i narod i radnici bit će isključeni iz politike i nikoga neće biti briga za njihov život. A država bi se trebala brinuti o životu u Hrvatskoj u cjelini: o biljnome svijetu, o životinjskom, o svijetu gljiva, bakterija i virusa, znači o pravilnom upravljanju prostorom, izvorima i dobrima. Ovo što se događa, razuman ne razumije.

Može li se to o čemu govorite još ikako spriječiti ili zaustaviti?

- Može se spriječiti, jer nitko nije dobio mandat da zadužuje narod po svaku cijenu i na temelju rasprodaje nacionalnog bogatstva. Smatram da se radi o prijetnji opstanku ovog naroda i da to graniči s kaznenim djelom protiv naroda.

Rekli ste da ćete državnom odvjetniku prijaviti onoga tko opet bude išao zadužiti se, ili rasprodati dio nacionalnog bogatstva. Hoćete li to doista učiniti?

- Rekao sam da ću ih prijaviti kada budu išli nešto rasprodati, ili kada budu išli zaduživati se, ili reprogramirati dug. Jer reprogramiranje je novo zaduživanje. Novo zaduživanje ne može nitko napraviti bez znanja Hrvatskog sabora i hrvatskog naroda. Oni nisu proveli referendumom na kojem bi upitali narod mogu li se u ime njih zadužiti, a isto to nisu pitali čak ni Sabor. Ovo što se događa je politički hazard.

Što će političari zauzvrat dobiti?- Radi se o procesu refeudalizacije odnosa u Hrvatskoj, u kojem će sve biti u vlasništvu nekolicine ljudi i gdje će narod ostati bez egzistencije. Mi, dakle, ulazimo u proces u kojem ono što će preostati neće biti dovoljno ni za minimum egzistencije, a kamo li za plaćanja obaveza prema vlasti koja će plaćati inozemne dugove i koja će biti sve represivnija što bude slabija. Takva će biti prema onima koje je razvlastila i razoružala, dakle prema ljudima koji više ne mogu pružiti otpor. To je uvijek i bio cilj neoliberalne doktrine koja takve pozicije nije nigdje ostvarila, osim u Hrvatskoj i Mađarskoj.

Hoćemo li, nakon svega, uopće opstati?

- Otvarate pitanje svih pitanja: hoćemo li opstati? Koliko znam kao sociolog i socijalni psiholog; narod ovog prostora nestat će u tranziciji! Poručite to ovom narodu, jer ja ne vidim Hrvate za sedamdeset godina u ovom prostoru. Nestat ćemo kao subjekt kulture. Posljednji koji će nestati bit će vojni i politički podanici. To se dogodilo i narodu prije nas (Ilirima). Na tu temu upozoravao sam još prije 14 godina.

Tko će doći na ovaj prostor, ako Hrvata više neće biti?

- Na ovaj prostor će doći oni koji već danas kupuju zemlju i uređuju zemljišne knjige. Žele sve pripremiti da dođu, ali po što nižoj cijeni. Zna se tko će doći i tko će ovaj prostor, osim domaćih feudalaca, zauzeti za svoje potomke. Toga moramo biti svjesni, jer nas ovakve kakvi jesmo neće biti. Ovako kvalitetan prirodni prostor će nekome poslužiti za održavanje svoje vrste.

Govorite o kvalitetnom prostoru. Što je to najkvalitetnije u Hrvatskoj?

- Prostor u kojem jesmo je najkvalitetniji prirodni prostor - klimatološki, vegetacijski i pedološki, što znači da smo, kao osvještena bića, trebali samo malo znanja i malo truda da bi imali kvalitetan život i da bi svojim potomcima osigurali mogućnost života. Mi nemamo pravo prodati prostor. Vlast, dakle, ne smije prodati prostor nikome, jer smo mi to naslijedili. Prostor i ljudsko dostojanstvo ne idu u promet i to ovaj narod mora znati!

Može li se najavljena prodaja Hrvatskih šuma i voda još ikako spriječiti?

- Ovakvi kakvi jesmo, ne trebamo Europskoj Uniji. Europska Unija, takva kakva jest, ne treba biti naša budućnost jer Europa organizira svoje postojanje na temelju stečevine prava na nasilje koje je 400 godina izbacivala na druge kontinenta, a koje sada širi prema istočnoj Europi na isti način, dakle nasilno. To je staljinizam 21. stoljeća. Da su te direktive stigle iz Moskve, vjerojatno bi se pobunili jer imamo nekakvo iskustvo. No pitam se zašto ne proradi iskustvo kolonijalizma. Umjesto toga, predajemo se bez otpora i bez razmišljanja. To je tragično za narod koji ima duže i teže iskustvo sa zapadom, nego s istokom. Zato se otvara pitanje zbog čega narod ovog prostora, posebno intelektualci, šute o svemu tome.

Ne pretjerujete li kad kažete da nas za sedamdeset godina neće biti?

- Ne pretjerujem, već vam govorim sve iz prvog razreda. Nadam se da ćete narodu ovog prostora to prenijeti s ozbiljnošću. Smatram da i vi imate potrebu braniti vrstu na ovom prostoru i da svojim potomcima želite predati prostor koji je vama predat, odnosno koji ste naslijedili. To bi bilo moralno, no to zahtjeva višu razinu svijesti. A to nemamo. Po onom što piše dnevni tisak i što objavljuje većina medija, mi to i ne znamo. Ne znamo, dakle, što nam se događa. Samo trpimo posljedice događanja izvan nas samih, jer je zakazala znanost.

Što je, na kraju, uopće ostalo od hrvatske suverenosti?

- Hrvatskoj nije ostalo ništa. Hrvatska nije suverena jer je politički priznata. Ona je suverena onoliko koliko je partner u međunarodnim razmjenskim odnosima. Suverenost je pravo raspolaganja s onim što stvaramo i s onim što smo naslijedili. No niti smo suvereni s onim što stvaramo, niti s onim što smo naslijedili, jer nam je oduzeta mogućnost da budemo odgovorni spram budućih generacija. Druge zemlje imaju u zamjenu za svoje interese organizacije i institucije koje će štititi njihove interese. Mi takve institucije nemamo, jer smo ih prodali. Prodali smo TH-T, Inu, Plivu, banke i tržište. Trebalo bi, stoga, u posljednji čas kazati da sve ono što je nezakonito privatizirano može biti i nacionalizirano. To znači da bi, u slučaju da imamo vlast koja štiti narod, mogli vratiti sve ono što je nezakonito stečeno: od TH-T-a, Ine, Plive.... Ne bi čak morali ni platiti onima koji su to kupili ispod cijene i na nezakonit način. Europa bi nam to tolerirala. Međutim, kod nas to nema tko učiniti.

Svi u Hrvatskoj hvale guvernera Željka Rohatinskog, za mnoge je on osoba godine, a u isto vrijeme novac nam sve manje vrijedi, kamate su sve veće, a standard sve niži. Kako to objašnjavate?

- Niste u pravo kada tvrdite da ga svi hvale. Hvale ga oni za čije interese radi. Već sam kazao da je HNB bivša narodna, bivša hrvatska i bivša središnja banka i da mi ustvari nemamo guvernera, jer su monetarna vlast i monetarni sustav vrlo udaljeni od hrvatske stvarnosti i od jedinstva vlasti. Taj dio istine je privatiziran do te mjere da nigdje u središnjim bankama u Europi nemate takvu uzurpaciju monetarne vlasti. Kuna nije valuta, a ni euro nije valuta. Iza njih ne stoji ničija država i nikakav sustav vrijednosti. Prema tome, kada netko kaže da brani kunu kako ne bi upali u dužničko ropstvo, taj govori neistinu, jer isto to dužničko roblje nije zaštitio od stranih banaka u Hrvatskoj, jer iste te banke preko tečaja i kamata to roblje pljačkaju u guvernerovu prisustvu. Nije, također, istina da Rohatinski brani nacionalnu valutu deviznim rezervama. To naprosto nisu devizne rezerve, jer mi učimo da su devizne rezerve ono što smo izdvojili iz izvoza. A ovo što mi imamo nisu rezerve, već inozemni dug. Prema tome, Rohatinski pogoduje uvoznom lobiju i kažnjava izvoz. On sigurno ne radi za Hrvatsku. Zato je, u stvari, i dobio nagradu. I to s pravom.

Jeste li zbog svoje iskrenosti imali problema?

- Naravno. Bio sam izopćen i nipodaštavan. No, mene je vrijeme potvrdilo, što znači da je vrijeme najbolji svjedok onome što činim. Prijatelji mi i nisu nužni, a posebno ne u stvarnosti u kojoj za ljudskost i čovječnost nema prostora.

Na kraju jedno praktično pitanje: Kako pomoći onima koji su prije četiri-pet godina za kupovinu malog automobila digli kredit u švicarskim francima, nadajući se da će rata kredita ostati oko 900 kuna mjesečno? Mjesečna rata je u međuvremenu, primjerice, u Privrednoj banci narasla na blizu 1400 kuna! Kako je to moguće?

- Da smo imali guvernera i da smo imali monetarnu vlast, taj isti guverner i ta ista monetarna vlast su trebali uzeti licencu svim stranim bankama u Hrvatskoj koje su pokušale na tako bešćutan način pljačkati narod. No, takozvani guverner i takozvana Narodna banka sve to samo promatraju.

Možemo li to, dakle, nazvati pljačkom?

- Dakako.



izvor
http://www.ddrrh.com